Mokrice, 16. kolovoza 2007. godine. Slušam i uključujem se u razgovor socijaldemokrata o hrvatsko-slovenskim odnosima. Milanović – Pahor. Dvije stranke i dva političara koji nikada nisu pokušavali jačati unutarnje-političke pozicije svojih stranaka slabljenjem hrvatsko-slovenskih odnosa. Za nas je svako zaoštravanje objektivno postojećih otvorenih pitanja značilo razlog više za zabrinutost, razlog više za djelovanje u pravcu smirivanja napetosti i traženja rješenja. Za SDP je bilo i ostalo najvažnije ne dopustiti da otvorena i neriješena pitanja ugroze i oslabe ukupnu razinu dobrosusjedskih odnosa sa Slovenijom.
Znali smo i znamo da nam Slovenija nije običan i nevažan susjed, nego susjed s kojim su nas vezivali i s kojim nas vežu istinski i obostrani interesi dobrosusjedstva. Sada i kasnije u uvjetima zajedničkog članstva u Europskoj uniji. Zato smo za vrijeme mandata koalicijske Vlade i pokušali pronaći konkretna zajednička rješenja za otvorene granične i druge probleme. Nakon toga neuspjeloga pokušaja, upravo mi u SDP-u najbolje znamo do kuda se može, a do kuda se ne smije ići u dobronamjernom traženju rješenja. Istražili smo veliki pregovarački prostor i dodirnuli krajnje granice realnoga svijeta. Sve to baš nama daje pravo tvrditi da smo sada spremniji i stvarno zainteresirani da u drugom pokušaju budemo daleko uspješniji.
Danas je na djelu najnovije medijsko i političko uvjeravanje da je između Hrvatske i Slovenije počelo novo razdoblje zatopljavanja odnosa, koje nudi izglede za konačni odgovor za sva četiri otvorena pitanja – razgraničenje na moru (pa i na kopnenoj granici), povrat duga štedišama Ljubljanske banke u Hrvatskoj, financijska potraživanja oko Nuklearne elektrane Krško, te proglašenje hrvatskoga Zaštićenoga ekološko-ribolovnoga pojasa u Jadranu. I zaista, zbog dva razloga – približavanja slovenskoga predsjedavanja Europskom unijom i približavanja hrvatskih parlamentarnih izbora – i Janša i Sanader imaju dovoljno razloga da ozbiljnije pristupe rješavanju zapletenih bilateralnih odnosa. Jedan zbog toga da pokaže europskoj, a drugi hrvatskoj javnosti i glasaćima da su spremni i sposobni nositi se s teretom rješavanja međunarodnih sporova (koji u ovom slučaju imaju i gotovo prevladavajući unutarnje-politički značaj). I da pri tome pomognu jedan drugome u jačanju vlastitih stranačkih predizbornih pozicija, naravno u mjeri u kojoj se hrvatsko-slovenski kompromis ne bi u javnosti obje države počeo negativno odražavati na rejting vladajućih garnitura.
Zbog niza razloga, dopustite mi posumnjati u to da ovako najavljeni pregovarački paket ima stvarne izglede za uspjeh. Prvo, on dolazi prekasno i nudi premalo. Nakon što je Sanader potrošio skoro četiri godine ništa ne radeći na razrješavanju hrvatsko-slovenskoga gordijskoga čvora, sadašnji izlazak iz pasivnosti samo tri mjeseca prije izbora ne može ne mirisati na skupljanje izbornih poena. A jedini stvarni pomak u odnosu na dosadašnje pozicije dviju strana je slovensko načelno pristajanje na arbitražu oko razgraničenja s Hrvatskom na moru i na kopnu. Ali taj pomak nudi samo privid spremnosti na kompromis, jer slovenska strana stalno ima u vidu arbitražu koja će uvažiti (neutemeljenu) činjenicu da je ona do 25. lipnja 1991. godine obavljala stvarni nadzor nad čitavim akvatorijem Piranskoga zaljeva, te ne odustaje od toga da arbitraža treba unaprijed prihvatiti slovensko pravo na izlaz na otvoreno more i slovenski zahtjev da arbitraža ne radi po kriterijima međunarodnoga prava, nego po načelu pravičnosti i dobra. Možete i sami prosuditi koliko će pod takvim pretpostavkama biti lako postići dogovor sa Slovenijom o odabiru arbitražnog tijela, predmetu spora, načelima rješavanja spora i obvezujućim učincima arbitražnog rješenja.
Drugi razlog za moju sumnju proizlazi iz činjenice da niti kod duga Ljubljanske banke, niti kod primjene ZERP-a za članice Europske unije, slovenska Vlada nema prostora odustati od svojih pozicija guranja duga u sukcesijsko rješavanje, odnosno od prikazivanja ZERP-a kao prejudiciranja razgraničenja na moru, jer bi u suprotnom izgubila kredibilitet u domaćoj javnosti. Jedino realnom čini se mogućnost pronalaska financijske kompenzacije između naših potraživanja za neisporučenu struju iz NEK-a i našeg odustajanja od zbrinjavanja nuklearnog otpada u Hrvatskoj i plaćanja njegovog smještaja u trećoj zemlji. Uz to, kod Ljubljanske banke, možda će slovenska strana oživjeti svoju staru ideju da se dug vraća štedišama iz profita koji bi ostvarivala ponovno otvorena podružnica (ili banka) Ljubljanske banke u Hrvatskoj, ali ne vjerujem da bi pri tome odustala od ne baš prihvatljivog zahtjeva da se u sukcesijskim pregovorima odlučuje o refundiranju mase isplaćenoga duga na razini dviju država.
Sve to skupa ostavlja me u uvjerenju da se zbilja radi o paketu koji dolazi prekasno i nudi premalo. Ipak treba pozdraviti činjenicu da se o četiri otvorena problema nakon četiri godine uopće počinje razgovarati, pa čak i kada motivi možda i nisu isključivo vezani uz stvarnu namjeru njihovog konačnog rješavanja u kratkom roku. Kako se ovdje radi o pitanjima čije je rješavanje od posebnoga nacionalnoga interesa, s pravom očekujemo i veću otvorenost Vlade prema svim parlamentarnim političkim strankama, po uzoru na način kako to radi slovenski premijer. Očekujemo da naš premijer, uz ono što stalno ponavlja da prijateljstvo i dobrosusjedstvo sa Slovenijom nećemo kupovati svojim teritorijem, kaže i ono što bismo i mi rekli – da niti članstvo u Europskoj uniji nećemo kupovati teritorijem. Između tih kamena temeljaca naših pozicija u rješavanju hrvatsko-slovenskih otvorenih pitanja trebat će uporno tražiti izlaz, koji će negdje biti bilateralan, a negdje će ga ponuditi treća strana. Ali ostaje spoznaja da se do izbora malo toga može riješiti, osim iskazivanja dobre volje za nastavak rješavanja. Novoj Vladi i to onoj SDP-ovoj, ostat će najveći dio posla na zatvaranju teškog poglavlja sa Slovenijom, koje nam je ostalo iz bivše zajedničke države. I siguran sam da SDP ima sasvim dovoljno snage, umijeća, upornosti i odgovornosti da odnose sa Slovenijom izvede na pravi put. Uz jačanje socijaldemokratske opcije u slovenskom političkom životu, jačat će i obostrana spremnost za traženjem najboljih rješenja. A dogovor će nam olakšavati i perspektiva skoroga članstva u Europskoj uniji. Oni u hrvatskoj javnosti koji vjeruju da SDP to može uspješno obaviti, ti su uz nas u važnom pitanju od nacionalnog interesa, a oni koji nam ne vjeruju, uskoro će se uvjeriti.
vlade i saborski zastupnik prof. Ljubo Jurčić u posljednjih je desetak dana u Japanu na poziv njihove vlade. Jurčić će tijekom posjeta vidjeti niz japanskih državnih institucija, te tvrtki koje se nalaze u usponu i padu svojih aktivnosti (
kolegice i kolege, aktivistkinje i aktivisti SDP-a. Pratit ćemo dnevna događanja u kampanji, predstavljati ljude i politike SDP-a, komentirati i, naravno, odgovarati na vaša pitanja.
Od 90-ih naovamo uhodan je sadašnji sustav, u kojem stručne službe ministarstava ili radne grupe sastavljaju nacrte zakona, koji onda prolaze usuglašavanje u cijelom Vladinu sustavu i na kraju ih vlada šalje u sabor.
državna pitanja i probleme između Hrvatske i Slovenije. Imamo dobru suradnju iza nas i odnose koji nisu građeni naprečac. Spremni smo dorpinijeti rješavanju otvorenih problema dvaju država,” kazao je predsjednik SDP-a Zoran Milanović, kritizirajući pasivnost Sanaderove Vlade u rješavanju hrvatsko-slovenskih problema. “Vlada je pasivna protekle tri i pol godine, a sada se, nekoliko mjeseci prije izbora, najednom angažira. Dajemo podršku razgovorima, jer dobro je da se razgovara, ali smatramo da su trebali započeti ranije. Osim toga, razgovori se ne bi trebali odvijati u tajnosti pa pozivam premijera da o njihovu sadržaju obavijesti političke aktere u Hrvatskoj,” dodao je Milanović. (
Komentirajući za 