Dnevnik Zorana Milanovića

Internet portal index.hr saznao je kako je HDZ u jeku krize na kupnju novog i blindiranog automobila za Ivu Sanadera utrošio preko četiri milijuna kuna.

Krizi unatoč, premijer i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader vozi se u novom BMW-u serije 7 vrijednom 4,2 milijuna kuna koji je nabavljen potkraj 2008. prema principu staro za novo. Automobil, kaže glasnogovornik Vlade Zlatko Mehun, pripada HDZ-u koji ga je bez naknade dao na korištenje Ministarstvu unutarnjih poslova.

Podaci o osiguranju skupocjenog automobila danas su dostavljeni internetskom portalu index.hr

Na presliku računa vidi se da je samo kasko osiguranje stajalo 160.318,10 kuna, i to sa popustom od četrdesetak posto. (večernji list)

Kupnju automobila komentirao je i predsjednik SDPa Zoran Milanović.

Ne vidim zašto Sanader toliko strahuje za svoj život. Ako je točno da su kupili tako skup automobil, mogu samo reći: “Čemu to?”. Ne znam u čemu je bio problem sa starim automobilom, pa ne voze se blindirani automobili samo 100-200 tisuća kilometara. Nadam se samo da ovaj BMW nije kupljen na braniteljsku povlasticu, komentirao je predsjednik SDP-a Zoran Milanović.

Usporedbe radi, evo cijena nekolicine državničkih automobila:

Predsjednik Nicolas Sarkozy - Citroën C6 - oko 200,000 €,
Premijer Fredrik Reinfeldt - Volvo S80 - oko 200,000 €,
Kim Jong II - Mercedes Benz S600 - oko 242,500 €,
Kancelarka Angela Merkel - Volkswagen Phaeton - oko 250,000 €,
Premijer Silvio Berlusconi - Maserati Quattroporte - oko 250,000 €,
Premijer Gordon Brown - Jaguar Super V8 - oko 300,000 €,
Predsjednik Obama - GM Cadillac DTS - oko 460,000 €

Premijer Ivo Sanader - BMW serije 7 - oko 580,000 €. (pollitika.com)

Nakon sastanka Ekonomskog vijeća član vijeća Ljubo Jurčić obratio se novinarima kritizirajući kako strategija cilja na razdoblje od 2020. do 2030. godine kada bi se trebali povećati energetski kapaciteti.”Do tada ćemo valjda i dalje uvoziti 20 do 30 posto električne energije, umjesto da što brže i energičnije radimo na izgradnji energetskih kapaciteta”, kazao je Jurčić koji je dodao i par riječi o turističkim predviđanjima za ovu sezonu.

“Europa bi mogla imati negativni rast BDP-a od 2,5 posto, pa je sasvim za očekivati smanjenje emisije turista s tog tržišta. Naime nama je ta informacija posebno važna budući da turisti čine 90 posto turističke potražnje, a ne treba posebno ni naglašavati kako turizam donosi značajan devizni prihod”, zaključio je Jurčić koji se na kraju osvrnuo i na komentar ministra financija Ivana Šukera koji je odbacujući SDP-ov paket antirecesijskih mjera, rekao kako država nema dodatnih 15 milijardi kuna kako bi ih realizirala.

“Otkuda te brojke Šukeru, ja zaista ne znam, jer smo predvidjeli 80 do 150 milijuna kuna i to jedino kao pomoć nezaposlenima”, kazao je Jurčić na kraju. (index)

Još od velikog praska, za koji se pretpostavlja da se dogodio prije nekih 13 milijardi godina, energija je stalni i temeljni dio svemira. Hrana za ljude je energija, a energija je hrana za uređaje. Bez uređaja nema suvremenog života, rasta, razvoja i povećanja standarda. Uspon u razvoju ljudske vrste ovisio je o procesu učenja kako koristiti sve veće količine energije. Ljudska vrsta koja je na planetu tek nekoliko milijuna godina potrošila je samo manji dio golemih zaliha energije. Iako se energija proizvodi, prodaje, kupuje i troši, ona u biti nije tržišni proizvod. Neophodnost energije za tekući život i razvoj daje joj stratešku važnost i karakteristike infrastrukturnog proizvoda, proizvoda o kojem neposredno i posredno ovisi svaki čovjek, svaki posao i svaki proizvod. Osiguranje dovoljno kvalitetne i stabilne energije jedan je od najvažnijih zadataka politike. To je obveza države bez obzira o kakvom se političkom i gospodarskom sustavu radi. Problem nedostatka energije je prvorazredni politički problem. Zbog svog planetarnog značenja energija je jedna od glavnih sastavnica globalne politike i geopolitike.

Svaka civilizacija uz svoju ideologiju i tehnologiju ima i svoju energiju. Politička moć proizlazi iz kontrole ili vlasništvo nad energijom. Dominantna energija naše civilizacije je energija fosilnih goriva, nafta, plin, ugljen. Kompanije koje imaju prava eksploatacije značajnih energetskih resursa spadaju u ekonomski najmoćnije kompanije. Njihova ekonomska moć i strateško značenje energije tim kompanijama daje i političku moć, ali bez političke odgovornosti. Zbog toga je nacionalna energetska strategija i politika pitanje zaštite nacionalnih interesa. Osobito za malu zemlju. Nacionalni cilj svake zemlje je energetska sigurnost, stabilnost i neovisnost. S tim ciljem definiraju se strategije i politike. Privatni sektor nije zainteresiran da u svim uvjetima zadovolji ukupne potrebe zemlje za energijom. Ta obveza ostaje vladi. Značaj ovog pristupa proizlazi iz cikličke potrošnje energije i vršne potrošnje. Tijekom zimskih razdoblja poveća se nekoliko puta potražnja za toplinskom energijom. Nastaju “vršna opterećenja” sustava koja mogu potrajati mjesec-dva. Izgradnja kapaciteta za vršna opterećenja koja će biti u funkciji oko 20 posto su, zbog velikih ulaganja, neprofitabilna privatnom sektoru. Zbog toga tržište ne može riješiti taj problem. Iako cijena energije za vrijeme vršnih opterećenja može porasti nekoliko puta, ona nije dovoljna za isplativost vršnih kapaciteta. Obveza države je izgraditi kapacitete za vršna opterećenja. Država ima drukčiju računicu nego privatni sektor. Privatni sektor računa “privatnu” korist, profit od ulaganja, država računa ukupnu društvenu korist. Cilj poduzeća je profit. Cilj države je povećanje bruto domaćeg proizvoda. Poduzeće optimalizira svoje proizvodne kapacitete s ciljem maksimiziranja profita. Ti kapaciteti nikad nisu dovoljni da pokriju u svim situacijama sve potrebe za energijom. Država bez dovoljno energije u bilo kojem trenutku gubi dio proizvodnje, što rezultira smanjenjem bruto domaćeg proizvoda i povećanjem troškova i gubitaka u gospodarstvu. Energija može sudjelovati u troškovima proizvodnje 5 ili 10 posto. To je njen direktni trošak. Međutim, kad energije nema, gubi se 100 posto proizvodnje. To je oportunitetni trošak ili gubitak moguće proizvodnje. Energetska politika temelji se na oportunitetnom trošku. S društvenog gledišta, energija je najskuplja kad je nema. Zbog toga je osnovni cilj energetske strategije i politike dovoljno kvalitetne i sigurne energije. U skladu s tim ciljem treba postići ekološko, tehnološko i ekonomsko optimaliziranje energetskih kapaciteta.

Hrvatska je daleko od energetske neovisnosti, a samim tim i od sigurnosti i stabilnosti. Uvozimo oko 30 posto električne energije, a ne gradimo domaće kapacitete da se riješimo te uvozne ovisnosti. Od 2012. počinju zbog dotrajalosti izlaziti iz proizvodnje neke od postojećih elektrana. Treba izgraditi i njihovu zamjenu. Budući da je prosječno vrijeme gradnje elektrana oko 5 godina, sve one bi trebale već biti u izgradnji, a nisu. Zbog toga će se od 2012. godine hrvatska energetska ovisnost povećati, a energetska stabilnost smanjiti. Hrvatska je ovisna o uvozu plina. U prosjeku oko 40 posto. Uz prosječnu zimu vlastita proizvodnja, zalihe i uvoz nisu dovoljni. Rješenje je u povećanju skladišnih kapaciteta, otvaranju novih dobavnih pravaca i po mogućnosti povećanje domaće proizvodnje. Skladišta bi se punila u ljetnim mjesecima, kad je potražnja na svjetskom tržištu puno manja. Hrvatska niti je u posljednjem razdoblju povećala skladišne kapacitete, niti je uspostavila nove dobavne pravce, iako se u većoj ili manjoj mjeri situacija svake godine ponavlja. Hrvatsko gospodarstvo trpi štete, a građani nemaju miran san. Društvena ekonomičnost ulaganja u energetiku zahtijeva usklađenost ulaganja u dobavu, transport i potrošnju. Počeli smo vaditi plin iz Jadrana, a nismo napravili plinovod prema Hrvatskoj. Povećava se svake godine broj potrošača plina, a ne povećava se dobava. Gradimo plinovod prema Dalmaciji, a nismo osigurali povećanu dobavu s jedne strane niti organizirali potrošnju s druge strane. Ova investicija u ovakvoj politici ostat će dugoneisplativa…

Energetika zbog svoje strateške važnosti je jedan od instrumenata geopolitike. Europska i Hrvatska energetska (pa i politička) sigurnost i stabilnost još dugo će ovisiti o Rusiji. Zbog širenja NATO-a, instaliranja proturaketnog štita, situacije u Gruziji, Europska unija i Hrvatska su zahladili odnose s Rusijom. Sada je igrom slučaja Rusija ohladila Europu i Hrvatsku te poboljšala svoju pregovaračku poziciju. Europsko i hrvatsko nerazumijevanje i neuvažavanje političkih stajališta Rusije bilo je u znatnoj mjeri nerazumno. Rusija je nezaobilazni politički i energetski čimbenik i Europe i svijeta. Bez uvažavanja njenog položaja i njenih interesa nema stabilnog energetskog i političkog razvoja Europe.

Saborski zastupnik Ljubo Jurčić, nakon što je prihvatio članstvo u stučnom odboru premijera Sanadera, analizira utjecaj svjetske krize na Hrvatsku.

- Hrvatska je suočena s dvjema neugodnim situacijama - sa stagnacijom domaće proizvodnje i globalnom ekonomskom krizom koja nam se približava poput tsunamija. Hrvatska je ovisna o stranom novcu, o uvoznim energentima i uvozu hrane, a ima problem zaduženja. To znači da, za razliku od stabilnijih zemalja, globalna kriza za Hrvatsku ne znači recesiju, nego pogubnu depresiju. Jako je važno da građani i političari u ovom trenutku budu svjesni opasnosti. (Slobodna Dalmacija)

Osvrćući se na krizu u gospodarstvu koja se sa svjetskih tržišta prelila i na hrvatske prilike Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, uz svoje stranačke kolege Slavka Linića i Dragicu Zgrebec, poručio je da temeljna ideja HDZ-a sigurno nije osiromašiti hrvatske građane, ali ono što rade ide u pogrešnom pravcu. Da je tomu tako piše i u najnovijem izvješću Europske komisije u kojem se tvrdi da Hrvatska nema konzistentnu gospodarsku politiku, nego se ona temelji na rješavanju problema od danas do sutra. Pokušavajući s oporbenog stajališta pronaći rješenje za gospodarski udar na građane, Milanović je ocijenio da pred skorašnje lokalne izbore trebamo razmišljati o štednji, a ne pokušavati šarmirati birače obećavajući im nove tunele i ceste.

Također, s pozicije najjače oporbene stranke ocijenio je da nije samo dovoljno kritizirati aktualno gospodarsko stanje i navoditi probleme, nego se trebaju ponuditi i rješenja, a SDP ih vidi u izmjenama poreznog sustava i u rezanju nameta građanima i gospodarstvu, a sve uoči 2009. godine u kojoj nas očekuje i usporavanje gospodarskog rasta.

SDP se iznova osvrnuo na svoje porezne prijedloge iznesene tijekom predizborne kampanje za parlamentarne izbore u kojem su tražili porez na kapitalnu dobit i dividendu. U Sjedinjenim Američkim Državama, koje su kapitalistička zemlja, postoje takvi porezi i plaćaju se po stopi od 15 posto, a u Hrvatskoj, koja je socijalna država, toga nema, rekao je vođa SDP-a na konfefrenciji za novinare na kojoj je analizirao aktualne gospodarske prilike u Hrvatskoj. (večernji)

Milanović se ne slaže s premijerom Sanaderom i smatra da je inflacija realno veća od 6,5 posto te da Vlada ne može zaustaviti rast inflacije.

Jer, ocijenio je, “Vlada, izuzevši rad Povjerenstva za praćenje cijena, ne radi gotovo ništa na obuzdavanju inflacije”.

Iako, kako je rekao, problemi s kojima se susreće Hrvatska nisu dramatični, predsjednik SDP-a smatra da je loše to što Vlada nema odgovora i rješenje za te probleme. (večernji)